U trenutku kada se pred našim očima otvorio pogled prema predivnoj sunčanoj dolini, a tek na tri kilometra udaljenosti od susjedne Bosne i Hercegovine, i mi oduševljeni uskliknusmo. A onda smo saznali da je od „A NU DO“ ime i dobilo. Kažu mještani, jednom se neko toliko obradovao ovoj pitomini usred naboranog reljefa te ostade u narodu taj do – Nudo.
Italijane bi asociralo na neku golet, a nas na mjesto gdje se teško priče naslušati i ljepota nagledati.
Selo Nudo je jedno od mjesta koje nam je potvrdilo da su najljepši predjeli u Crnoj Gori još uvijek skroviti i tihi i da se o njima malo priča, ali su takvi da pričaju sami za sebe.
Od trenutka kada smo sa glavnog puta prošli kroz Grahovo, i zavijugali se starijim seoskim, naša očekivanja smo sveli na malo odmora koji ćemo priuštiti pred kraj prvog dana putovanja.
Iako smo bili donekle spremni na prizor koji je naša krajnja tačka u tom pravcu, dešavalo se da stajemo na svakih 100m kako bismo se nagledali ljepote u koju smo zapali, ali i nadisali svježeg vazduha. Kažu, ovde se usoljava planinski vazduh sa Bijele gore, a ne bi nas čudilo da smo osjetili i miris čuvenih trebinjskih platana koji su na manje od 20km udaljeni.
Prorodni tunel koji je razdvojio naša umjerena očekivanja i ogromno oduševljenje bila je naznaka da smo na tragu skrivenog dragulja. Što se ispostavilo nakon samo nekoliko kilometara.
Kažu, rukovanje je nastalo onda kada je čovjek morao da dokaže da dolazi goloruk, a nekad nam izgleda da se i sad može prepoznati dobra namjera u čovjeku. I tako, po stisku ruke, potpuno sinhronizovanom sa osmijehom naših domaćina iz Vinarije Dabović znali smo da već imamo sjajnu priču, i mnogo prije nego smo je ispričali.
Aćim i Andrijana, brat i sestra koji krvnu vezu upotpunjuju kapljicama vina, a svoje goste dočekuju sa iskrenom namjerom – da ih upamte po dobru.
Nadopunjuju se pričom, i jedno drugo nam se predstavljaju ističući osobine kojima pletu porodični biznis. Aćim je majstor za vino, jedan od onih koji to nose u genima, ali voljan da svakodnevno uči kako se voli svaki čokot loze. Kaže, vino se ne pravi po knjigama, a mi između redova čitamo da je za dobro vino potrebno sroditi sa prirodom i plodovima, do te mjere da možete mijenjati kap krvi za kap vina.
Aćim je uz mnogo truda i rada uspio da Nudo vrati na vinsku mapu svijeta. Vrati, jer se „Žilavka“ koju i sam proizvodi nekad pila na bečkim dvorovima.
Ovo bijelo vino jače je i od Vranca, a potiče od niskorodne otporne loze koja izdaja vrhunski kvalitet. Uvjeren je da ono što daje vinu, vino pruži gostima, i da su degustatori iz cijelog svijeta odlazili zadovoljni.
Sa 38 kruzera koji pristaju u našim lukama, gosti su od svih mjesta u Crnoj Gori tokom jednodnevnog boravka izabrali baš Daboviće. I pomišljamo, toliko toga je što bi mogli da odaberu, a opet imaju sreće da su u nekoj od ponuda i prije nas saznali za ovu školjku punu bisera.
A da su ponude obišle svijet, a vina zapala u neke od najboljih restorana na primorju Andrijanina je zasluga, i njene želje da baš u Nudolu pokaže kakav smo narod. Gostoprimljiv, dobronamjeran i nenametljiv, a opet s dovoljno mjere da ostavi upečatljiv utisak. Porodica prava domaćinska, od onih što ne priznaju da niste gladni, namjeravaju da sipaju novi gutljaj vina čim prvi otpijete…
A kuća, hladnik u kojem dočekuju goste, vinski podrumi za degustaciju i predjeli sa oko pet hiljada čokota loze- Italija u malom. Sve ono što bismo tražili tamo, nalazilo se u zalasku sunca koje je zatihnulo niže ka Dubrovniku.
Bila nam je nevjerovatna i ta činjenica, da odmah iza brda toliko istog i različitog, od Risna do Trebinja. A ako je u vinu istina, onda nas osjećaj nije prevario nijedne sekunde, a to je da biznis ne mora da zvuči hladno i bezlično, već da može postati način života uz ljubav prema stvarima koje radite.
U samo nekoliko gutljaja mogli smo spoznati ono o čemu je Aćim pričao, iako laici za vina, pomalo školovani za ljude i običaje.
Iako je svijet na kraju svijeta, Dabovići u Nudolu planiraju da izdižu na Bijelu goru sa sve gostima kojima će pričati čudesne priče ovog kraja, hvaliti se kako je prađed gradio bolje mostove od teške mašinerije i pričati gdje se tačno rodio čuveni Sava Kovačević. Eto, i preko njega toliko čuvenog, uspjela je jedna porodica da ostavi takav utisak da će za nas Nudo biti mjesto gdje se vinom pojačava ljubav prema životu. Srećni što smo i u putujućoj kući, i to ispred Agape Escape kombija mogli uzvratiti gostoprimstvo uz koju flašu piva iz Akademije, dobismo i vina, toliko da se raželimo ovog mjesta, a stvorimo naviku da odemo po još.
Dosta nam se teško bilo odmaći od prizora u kojem smo se našli, a možda bismo zagledani u Daboviće još satima slušali o Nudolu, nego se spojismo sa novim gostima željnih kvalitetne hrane i vina. Iako smo bili blizu toga da prenoćimo među čokotima, pomjerismo se da još jednom u tom danu vidimo Nudo sa visine.
I poslednje što nam je ostalo, slađe i od torte koju probasmo je scena u kojoj Andrijana ne ulazi u kuću sve dok ne zađemo za poslednju krivinu do koje može vidjeti. Iako pune kuće, to mahanje bila je sitnica zbog koje smo rekli da se ovdje moramo vratiti već ovog ljeta.
I vratićemo se, nakon što dovoljno puta ponovimo onima s kojima imamo šansu da pričamo, da je Nudo zrno pijeska od kojeg i biser nastaje.