Kad uspijemo da zadovoljimo stroge dječije kriterijume pa i one srodne koji u nama odraslima obitavaju, onda znamo da je sve kako bi trebalo.
U susret zimskoj sezoni važno je da probudimo prve rečenice sastava koje smo razrađivali u najnižim razredima osnovne škole, a koji se tiču zime. Bockanje pletenih rukavica koje su jedino palac doživljavale kao prst. Posoljenih kanađanki i vatre posle kojeg nas je svrbljela i pomisao na snijeg.
Onome ko u decembarskom danu gleda u “osušeno” sunce u Podgorici skoro da je nezamisliva mećava na obroncima Bjelasice. Tako se teško i spremiti za raspon temperature koji se postepeno sužava i to već idući kanjonom Morače. Često kažemo, bespotrebno je putovanja vezivati jedino za pečat u pasošu jer, makar mi ovdje, u radijusu od 100km uvijek imamo čemu da se radujemo.
Obradovao nas je i čist put do Ski centra Kolašin 1600 koji će od subote biti otvoren za sve ljubitelje zimskih sportova, ali i onih kojima odmor podrazumijeva lijene dane sa idiličnim pogledima.
Na nekoliko stotina metara do restorana Troglava sa obje strane puta smjenjuju se prizori sa goblena, u glavu se useljava neka praznična pjesma, a misli polako hiberniraju. Tačno je čovjeku dosta da svoju temperaturu spušta ka spoljnoj da se otuđi od svih viškova o kojima razmišlja u zatvorenim okolnostima.
Tamo, dočekuju nas domaćini, neki strani gosti i završne pripreme pred otvaranje sezone. Komunikacija koja je restoran pretvorila u kontrolnu sobu iz koje kreće svaka instrukcija i rekonstrukcija svega dobrog od prošle godine što bi trebalo da se ponovi.
Kažu nam iz “Skijališta”, snijeg je pao maltene u danu kada je trebalo. Svakodnevno se sabija tako da stvara idealnu podlogu, a svaki novi će samo biti dodatni kvalitet svakom skijašu i borderu. Komad divljine za one koji vole “freeride” i dovoljno “plićaka” za one koji tek počinju.
Vrebali smo prevozno sredstvo, ali svakako da je ekskluziva popeti se tamo gdje se u ovo vrijeme može samo ratrakom, pa je tako i bilo. Zamišljamo osam sati rada u ovim uslovima, vožnja u toplom, a na snijegu zvuči mnogo lakše nego što to zaista jeste. Nama naših pola sata bilo je dovoljno da provirimo među zamrle katune, a radnicima priželjkujemo makar okolnosti u kojima se dobro snalaze.
Nauka kaže da snijeg mijenja zvuk, ali negdje pri vrhu Bjelasice teško je razmišljati koliko čisto mećava huči. Priroda čudesna, okolina u nekoliko nijansi jednostavna, ali nikad inspirativnija. Biće ovo zima posle koje se može napisati dobar sastav na temu “Kako sam proveo zimski raspust”.
Nakon vožnje, u podnožju smo imali namjeru da se infiltriramo u grupu djece koja su krenula na sankanje, i čak nas ni visina ne bi odala toliko, koliko sumorne nijanse garderobe, za razliku od skafandera i pletenjača. Plastične sanke kažu novo je doba, ali za nas 90te ne odmiču iz doživljaja.
Trep. Izgubljena energija, i to od siline vjetra morala se povratiti uz neki energetski obrok, a koji bolje nego smočani pšenični kačamak uvaljan u nalete kajmaka. Pola obroka vrelo, da smo ga morali hladiti u snijegu. I u isto vrijeme i na isti način smanjili smo hladnoću kisjelog mlijeka. Snijeg je pomirio temperature, stvorio balans i u nama.
Posle svega, a opet na početku neke nove priče, pijemo kuvano vino, i družimo se s mačkom.
I pitamo, živi li tu na Ski centru i kako se zove. Živi i nema ime. Niko ne zaslužuje da bude bezimena mačka. Zato predlažemo, možemo li da od naših pratilaca dobijemo najbolje predloge za ime, a onaj ko bude imao najviše lajkova na komentaru dobija dva jednodnevna ski pasa. Pošteno? Yeap.
I vidimo se u subotu na otvaranju, dolazi Marko Nastić.
